Ispocetka!

Nakon nekog vremena ponovo se vracam pisanju...i stvar koja mi nikad nece bit jasna su meduljudski odnosi.

Vecina ljudi zapravo sta zna o meni su moje ime i prezime.To su ljudi koji me nisu nikada voljeli i koje ja nikada nisam voljela. Mi smo svi takozvani 'prijatelji'', ili ti ga ljudi koji ce se grlit, ljubit, ljepit si srceka po zidu na fejsu, ali kada nam se ukaze prva prilika zabit cemo si medusobno nozeve u leda.Vrijedamo se, preziremo, a onda nakon nekog vremena si pisemo kilometrazne poruke kako nam je zao te da nas pece savjest neprestano i da ne mozemo spavat nocu koliko nam je zao,a onda kad se probudimo nemamo volje za nicim jer shvacamo kakve smo budale.Jedino sta ja imam reci na to je SRAMOTA! Trazimo oprost nakon toliko ponizenja pred svima, sva ta gogrdna imena, ti nadimci.Covjeku to ostane urezano vjerujte mi, znam po sebi...No, nismo mi tu krivi, mi smo jednostavno takva generacija, generacija koja nema tolerancije prema nicemu, mi smo generacija koja ce bez pol frke pokrast svoje roditelje, mada znamo da su im to vjerovatno zadnji novci sa kojima su lako moguce htjeli kupiti jednu kilu kruha da bi prehranili svoju djecu, koja je eto, toliko nezahvalna. edino bice za koje ja znam, i za koje stopostotno mogu biti sigurna da me nikada nece iznevjeriti i da ce tu biti za mene kada mi bude najteze jeste samo moj pas,moja Zara. Vjerovatno vam se rijeci ''jadna je, kako bezveze ili pak boze mi oprosti'' vrte po glavi, ali eto, meni to nije ni najmanje sramotno jer je vec svima poznato da zapravo pravih prijatelja nema nego je samo 1 a i to mogu navest jednu osobu s kojom sam dobra godinama i kad nije tu znam da je imam.